No abstract

No abstract

Izvorni znanstveni članak UDK 316.356.2 Primljeno: rujan 1994.l Jean-Francois Lyotard razlikuje znanstveni i narativni diskurs. ("Znanost je od samog početka u sukobu s naracijama. Po njenim mjerilima, većina njih se razotkrivaju kao bajke"). U narativni diskurs spada svaki tip diskursa koji se ne može opravdati ("legitimirati") znanstvenom paradigmom i njenim metodama empirijske provjere i sistema1iziranja iskustva. "Postmodernim se smatra nepovjerenje prema metanaracijama. Th nepovjerenje je bez sumnje posljedica znanstvenog napretka: ali i taj napredak ga, sa svoje strane, pretpostavlja. Sa zastarijevanjem metanarativne osnove naročito se podudaraju kriza metafizičke filozofije i kriza sveučilišne institucije koja od nje zavisi. Narativna funkcija gubi svoje 'funktore' (činitelje), velike junake, velike opasnosti, velike peripetije i veliki cilj". J.E Lyotard, La condition postmoderne, Minuit, Paris, 1979, 1.Znanje se može legitimizirati samo na način znanosti, a za legitimizaciju društvene regulacije znanje postaje sve važnije opravdanje. Jednostavnije: društvene mjere i pravna regulacija danas se opravdavaju pozitivnim znanjem i podacima, a ne mogu se legitimizirati načelima, filozofijskim konstrukcijama ili vrijednostima. ("Još od Platona je pitanje legitimizacije znanosti nerazdvojno od legitimizacije zakonodavca". Op. cit. 17). Ovdje prihvaćamo navedenu referenciju jer slijedimo zaključak: pravna regulacija mora imati uporište u znanju o društvenim procesima i promjenama. Tvrdnje u tome nisu dosta, trebaju podaci.2 Ovaj je članak dio veće cjeline. Ovdje, ograničeni opsegom, iznosimo samo osnovne podatke. 211,".'.

Pravni fakultet Sveučilišta u ZagrebuDanašnja javna sveučilišta su u krizi. Društvena uloga sveučilišta se preispituje, a nastaju i novi konkurenti. Ekonomija, tržište rada, politika postavljaju nove zahtjeve. Sveučilišta dobivaju i nove društvene zadatke. Na primjer, masovno sveučilišno obrazovanje ima i funkciju odgođene društvene maturacije, te društvene kontrole mladih u razdoblju pripreme za društvene uloge koje je samim time vremenski prošireno. Okolina nije samo lokalna već je globalna i internacionalna. U strategijama mnogih sveučilišta takva se situacija neprestano ponavlja.Posebno značajnim smatramo istaknuti dva elementa koja su važna za razumijevanje promjene, a ujedno predstavljaju dodatni argument shvaćanju da se okolišni uvjeti brzo mijenjaju. To su komercijalizacija i privatizacija visokog obrazovanja. Privatizacija (Altbach, Levi, 2007.) znači ne samo to da se obrazovanje smatra privatnom i lukrativnom inicijativom, što je recimo karakteristično za američku tradiciju, već je i posljedica strategije rastakanja socijalne države. Načela i shvaćanja nove javne uprave (new public administration) preporučuju povlačenje države iz sektora kao što su obrazovanje, zdravstvo ili socijalna skrb. Država je prema takvom neoliberalističkom konceptu zadužena za red (poredak) i treba se ustrojiti prema načelima dobre vlasti (good governance) te treba obavljati manje zadataka, ali kvalitetnije. Promjena je dakle u tome da država-ne samo da dozvoljava, već i potiče, na području visokog obrazovanja privatno sudjelovanje, investicije, partnerstvo te nezavisne privatne institucije obrazovanja i njegovo financiranje. Od korisnika (studenata) traži se participacija. Usluge se sve češće nazivaju proizvodima i na takvom tržištu prilagođavaju se mogućnostima prodaje. Ta promjena nema samo pozitivan efekt smanjenja opterećenja državnog proračuna, već i mnoge negativne socijalne i pedagoške posljedice. Kvaliteta znanja postaje upitna, zaustavlja se vertikalno socijalno napredovanje sposobnih, izvrsnost se simulira, izostaje pridobivanje kandidata za zahtjevne studije. Sve to posebno pogađa zemlje u tranziciji te pojedina znanstvena područja. Privatizacija je proces koji je uzeo maha i objektivno potiče konkurenciju javnih i privatnih učilišta. Njihova upravljačka struktura vrlo je različita: privatna imaju jednostavnu strukturu s naglaskom na hijerarhijsko vodstvo, javna imaju složenu strukturu koja uključuje tradiciju utjecaja države, participaciju studenata i veću širinu područja, te dublji intenzitet znanstveno-istraživačke komponente.Komercijalizacija je paralelan proces. Državna sredstva za obrazovanje smanjuju se, a prodiranje tržišnog principa znači da se obrazovanje pojavljuje kao tržišni proizvod. Štoviše, moderno društvo upravo studiranje smatra pretpostavkom za obavljanje važnih poslova u društvu. Na tržištu rada bolje prolaze obrazovani. Mnoge poslove, a takvih je sve više, mogu obavljati samo visoko obrazovani. Socijalni status pretpostavlja visoko obrazovanje. Dakle, proizvod -visokoškolska diploma može se »...

No abstract