Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu HrvatskaJezična i govorna obilježja dječjega pripovjednog diskursa: analiza na mikrostrukturnoj razini Sažetak Analizirajući pripovijedanje na mikrostrukturnoj razini, moguće je prikupiti podatke o onim jezičnim elementima pomoću kojih se postiže koherentni diskurs. U skladu s tim, prikupljeni pripovjedni uzorci djece u dobi od šest i deset godina u ovom su radu promatrani u odnosu na četiri jezične i govorne mjere: sintaktičku složenost, gramatičku točnost, verbalnu proizvodnju i govornu tečnost. Provedena neparametrijska statistička analiza upućuje na značajnu razliku samo na varijabli gramatičke točnosti. S obzirom na tako dobivene podatke, pretpostavku ovoga rada -da će djeca u dobi od deset godina brže i tečnije pripovijedati dulje priče temeljeći ih na složenim sintaktičkim strukturama te pri tome imati manje gramatičkih odstupanja u odnosu na djecu u dobi od šest godina -moguće je prihvatiti samo u dijelu koji se odnosi na manji broj gramatičkih odstupanja.

Iako se sintaksa najintenzivnije razvija između treće i pete godine, sintaktički se razvoj, doduše mnogo sporije, nastavlja i tijekom školovanja. Cilj je ovoga rada utvrditi glavne vrste rečenica koje su djeca usvojila u 2. i u 4. razredu kada se vrste rečenica još ne uče prema nastavnom planu i programu. Nadalje, želi se utvrditi postoje li individualne razlike među djecom, kao i upotrebljavaju li djeca starije dobne skupine složenije rečenične strukture od mlađe dobne skupine. Uz navedeno, naglasak u radu jest i na uporabi odnosnih rečenica jer je uporaba rečenica s umetnutim strukturama najveće dostignuće jezičnoga razvoja i njima se intenzivno ovladava tek u školskoj dobi (Balija, Hržica, Kuvač Kraljević, 2012.). U istraživanju je sudjelovalo 20 djece mlađe školske dobi – osmogodišnjaci i desetogodišnjaci. Njihova ovladanost vrstama rečenica ispitana je slikovnicom ‘Frog, where are you?’ (Mayer 1969). Rezultati su pokazali da djeca mlađe školske dobi proizvode različite rečenične strukture. Proizvode više složenih nego jednostavnih rečenica, a unutar složenih rečenica najzastupljenije su višestrukosložene rečenice. Od nezavisnosloženih rečenica djeca proizvode sastavne i suprotne rečenice te rečenični niz. Unutar jednostavnih najviše je proširenih rečenica. Pojavljuje se i mali broj neproširenih te svega jedna neoglagoljena rečenica.

An argumentative text should present evidence that prove the author’s claims, which implies logical organization of the text and expression of a cause-and-effect relationship. This paper explores the way of expressing causality in argumentative writing in Croatian as a mother tongue (L1), and a foreign language (L2). The study investigates Croatian L1 and L2 speakers’ use of causative connectives in various types of syntactic structures, based on the corpus of 110 argumentative essays (Croatian L1 N=55, Croatian L2 N=55). The results show that in order to express causality, L1 and L2 speakers use the same connectives, in the same syntactic types, but not at the same frequency. Croatian L1 speakers showed strong preference for using pa as a typical causal connective for coordinated and jer for subordinate compound sentences. In comparison to Croatian L1 speakers, L2 speakers showed two tendencies: to overuse some connectives (jer, zato što), and to underuse the others (pa).

Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, OsijekOrganizacija pripovjednoga diskursa: anafora i kohezija u dječjem pripovijedanju  U ovom se radu opisuje razvoj dječje pripovjedne sposobnosti i to kroz analizu uporabe anafore u funkciji stvaranja kohezivnoga diskursa. Istraživačka su pitanja usredotočena na to jesu li zamjenice i elipse koje rabe četverogodišnjaci i desetogodišnjaci u koreferentnom odnosu s antecedentom na koji se odnose, kada se javljaju koreferentni odnosi unutar rečenice te koja je vrsta koreferentne veze najčešća. Rezultati našega istraživanja potvrdili su pretpostavke da djeca prije šeste godine ne koreferiraju zamjenice i elipse s antecedentom na kojega se odnose te da se koreferentne veze unutar rečenice povećavaju s porastom kronološke dobi. Također, istraživanje je potvrdilo da je najčešća vrsta koreferentnih veza subjekt -subjekt. Ključne riječi: dječja pripovjedna sposobnost; pripovjedni diskurs; predškolska i školska dob; anafora; kohezija.  Ovaj rad sufinancirala je Hrvatska zaklada za znanost projektom Višerazinski pristup govornom diskursu u jezičnom razvoju (UIP-2017-05-6603).

No abstract