УТИЦАЈ ЕКСПЕРИМЕНТАЛНОГ ПРОГРАМА МОТИВАЦИЈЕ НА МОТОРИЧКЕ СПОСОБНОСТИ УЧЕНИКА СажетакПредмет проучавања овог рада била је мотивација ученика старијих разреда основне школе у настави физичког васпитања. Циљ истраживања био је да се у пракси тестира оригинални програм мотивације ученика за наставу физичког васпитања и види да ли је он допринео побољшању моторичких способности ученика и смањењу изостанака са наставе. Узорак испитаника чинила су по два одељења шестог, седмог и осмог разреда основне школе у експерименталној групи (N=127; 63 дечака и 64 девојчице) и исто толико одељења истог узраста у контролној групи (N=128; 70 дечака и 58 девојчица). Процена моторичких способности обављена је на почетку и на крају експерименталног третмана, који је трајао цело друго полугодиште, тј. 17 седмица, са по 2 часа седмично. Кориштени су раније верификовани тестови за процену координације покрета, флексибилности, снаге и брзине. Такође, пребројани су изостанци са наставе физичког васпитања у првом полугодишту, те након експеримента. За статистичку обраду података, поред дескриптивне статистике, коришћен је Т-тест за независне узорке и Mann-Whitney тест. Ученици експерименталне групе остварили су значајно веће побољшање већине моторичких способности од ученика контролне групе. Такође, остварили су значајно мање изостанака са наставе. Кључне речи: ЕКСПЕРИМЕНТ / МОТИВАЦИЈА / МОТОРИЧКЕ СПОСОБНОСТИ / ИЗОСТАНЦИ СА НАСТАВЕКоресподенција са: Игор Вучковић, Факултет физичког васпитања и спорта, Универзитет у Бањој Луци, Булевар војводе Петра Бојовића 1, 78000 Бања Лука, Република Српска, БиХ, е-mail: ackojoki@teol.net УВОДФизичко васпитање је, по Хардману (Hardman, 2008), заступљено као обавезни наставни предмет у готово 90% земаља у свету. Нека ранија истраживања говоре да је то многим ученици-ма најомиљенији предмет. Међутим, у последње време све чешћа појава је да ученици у Републици Српској избегавају наставу физичког васпитања (Добраш, 2009). Разлози за то леже у хедони-стичком и седентарном начину живота. Друго, садржаји наставе добрим делом нису у складу са потребама ученика. Често су прилагођени настав-нику, што додатно демотивише ученике. Чини се да мотивација ученика у настави физичког васпитања представља кључни проблем и иза зов за наставника физичког васпитања. Свакоднев-на пракса захтева перманентно проналажење но-вих садржаја који ће повећати мотивацију учени-ка на часу физичког васпитања. Ђорђић и Тубић (2010) описују 2 врсте мотивационе климе које се међусобно прожимају: ''Мотивациону кли- 25Добраш Р., и сар., Утицај експерименталног програма мотивације... ФИЗИЧКА КУЛТУРА 2013; 67 ( (Ђорђић, и Тумин, 2008).У последњих тридесетак година, у Србији и Републици Српској опробани су "разни нови-тети" у настави физичког васпитања, с циљем да се побољша мотивација ученика за рад. Током Митровићевог (1980) истраживања експеримен-тална и контролна група радиле су по истом про-граму, али је оцењивање експерименталне гру-пе вршено на посебан начин (оцена је била мо-тивационо средство). Утврђено је да су ученици из експериментал...
Istovremeno vrlo popularan i metodološki kontroverzan konstrukt emocionalne inteligencije je dovođen u vezu sa velikim brojem relevantnih eksternih varijabli kada je u pitanju psihološko funk- cionisanje u različitim životnim domenima. Iako postoje teorijska razmatranja koja povezuju bavljenje sportom sa izraženošću emo- cionalne inteligencije, mali je broj empirijskih istraživanja te veze, a ona su pogotovo rijetka na našem podneblju i kada je u pitanju ado- lescentska dob. Cilj našeg istraživanja je bio ispitati da li bavljenje sportom na srednjoškolskom uzrastu ostvaruje relaciju sa emocio- nalnom inteligencijom koja je konceptualizovana i kao crta ličnosti i kao sposobnost. Na uzorku od 191 učenika srednje škole (od čega 61.1% ženskog pola, uzrasta od 14 do 19 godina) zadani su upitnik samoprocjene UEK45, koji ima trofaktorsku strukturu, te dva objek- tivna situaciona testa emocionalne inteligencije, STEU i STEM. Naši rezultati potvrđuju potrebu za diferencijacijom konstrukata koji se mjere upitnicima samoprocjene i objektivnim testovima. Nada- lje, ustanovljeno je da, čak i kada se kontrolišu efekti pola i godina starosti, sportisti postižu više rezultate na svim mjerama, ali je to pogotovo evidentno na objektivnim testovima. U radu diskutujemo moguća objašnjenja za dobijene razlike koje se očituju na hijerarhij- ski složenijim aspektima emocionalne inteligencije i ukazujemo na potrebu za multimetodskim pristupom kada su u pitanju naučna i stručna procjena emocionalnih kompetencija mladih sportista.
Cilj rada je bio identifikovati strukturu motivacije za bavljenje sportom osoba koje su napustile takmičarski sport, iako su još bile u dobi povoljnoj za bavljenje njime. Ispitano je 180 bivših aktivnih sportista iz Bosne i Hercegovine (prosječne starosti 23.8 godina), pri čemu je uzorak balansiran po polu, kao i u pogledu tipa sporta kojim se osoba bavila (individualni ili kolektivni). Za potrebe istraživanja je upotrijebljen modifikovani Upitnik motiva za učestvovanje u sportu (Participation Motivation Questionnaire: Gill, Gross & Huddleston, 1983) na kojem su ispitanici procjenjivali značaj pojedinačnih motiva za aktivno bavljenje sportom. Eksplorativnom faktorskom analizom je utvrđeno da se dobro diferenciraju tri grupe motiva: postignuća, socijalno-instrumentalni i psihofizičko-instrumentalni. Pokazalo se da je pol sistematski povezan sa izraženošću različitih motiva; žene su više psihofizičko-instrumentalno, a muškarci više socijalno-instrumentalno motivisani. Takođe, ispitanici koji su se takmičili na internacionalnom nivou su bili svekupno više motivisani od takmičara na domaćem nivou, dok se tip sporta nije pokazao kao značajan faktor. Nalazi su diskutovani u kontekstu dvije dominantne teorije motivacije u psihologiji sporta: teorije ciljeva postignuća i teorije samoodređenja. Sugerisani su potrebni koraci za buduća istraživanja, kao i moguća praktična primjena rezultata.
Cilj rada je bio da se utvrdi da li postoje razlike između ciljne orijentacije i samopouzdanja uspješnih i manje uspješnih tenisera, te da se ispita povezanost ova dva psihološka konstrukta. Aktivni teniseri muškog pola (N= 40), rangirani na seniorskoj rang listi Teniskog saveza Austrije, uzrasta od 18 do 26 godina, ispunili su upitnik TEOSQ-D1 (Würth, Alfermann i Saborowski, 1999), te upitnik CSI (Vealey, 1986), neposredno pred državno seniorsko prvenstvo Austrije.Nakon kategorisanja ,,uspješnih tenisera" -oni koji su rangirani u prvih 100 (N= 20) i "manje uspješnih" tenisera -oni koji su rangirani ispod 100-tog mjesta (N= 20), putem T-testa izvršena je analiza njihove ciljne orijentacije i samopouzdanja, ali nije utvrđena statistički značajna razlika niti za jednu od skala. Pirsonov koeficijenti za čitav uzorak je pokazao da orijentacija na zadatak značajno korelira sa sportskim samopouzdanjem kao crtom (r= 0,451; Sig.˂ 0,05), te blago korelira sa sportskim samopouzdanjem kao stanjem (r= 0,387; Sig.= 0,092), ali ta korelacije nije statistički značajna na nivou Sig.˂ 0,05. Za orijentaciju na rezultat/ego nije utvrđena značajna korelacija sa samopouzdanjem.Smjernice za buduća istraživanja zasnivaju se na kreiranju adekvatnijeg sistema za evaluaciju sportske uspješnosti, te povećanju uzorka ispitanika. To bi pomoglo donošenju pouzdanijih zaključaka o uticaju preferencije ciljne orijentacije na samopouzdanje i uspješnost u sportu, te bi opravdalo primjenu ovoga psihološkog konstrukta u praktične svrhe.
The aim of this paper is to determine the agreement in assessing the nutritional status of adolescents using the classification systems of the US Centers for Disease Control and Prevention (CDC), the International Obesity Task Force (IOTF) and the World Health Organization (WHO). Non-experimental observation was performed on a sample of 213 first grade high school students from Banja Luka, Republika Srpska, Bosnia and Herzegovina, with an average age of 15.67 years, of which 89 (41.8%) were male and 124 female (58.2%). Each of the subjects was categorized according to a unique scale, as underweight, normal weight, overweight or obese, using IOTF, CDC and WHO reference values. The Cohen kappa coefficient (k) was used to estimate the agreement of the three classification systems in determining nutritional status. The prevalence of underweight was found to be highest according to IOTF standards in both sexes, while the prevalence of overweight was highest according to WHO references. The differences between analyzed three systems are not large for the obese category, especially in girls. In boys, CDC references show a slightly higher percentage of obese compared to the other two systems. The agreement between the classification systems ranges from 0.83 to 0.86 on the total sample of respondents based on all nutritional status categories, which can be considered a reliable parameter for further monitoring, comparison and prescribing of measures.
scite is a Brooklyn-based organization that helps researchers better discover and understand research articles through Smart Citations–citations that display the context of the citation and describe whether the article provides supporting or contrasting evidence. scite is used by students and researchers from around the world and is funded in part by the National Science Foundation and the National Institute on Drug Abuse of the National Institutes of Health.
hi@scite.ai
10624 S. Eastern Ave., Ste. A-614
Henderson, NV 89052, USA
Copyright © 2024 scite LLC. All rights reserved.
Made with 💙 for researchers
Part of the Research Solutions Family.