Općeprihvaćen stav da sloboda pacijentove volje ima prevlast nad medicinskim
razlozima, ipak, nije apsolutan jer
se u novije vrijeme smatra da je načelo apsolutne
prednosti prava na samoodređenje što se tiče života, tijela i zdravlja potrebno
ograničiti. U radu se prikazuju međunarodni i domaći pravni okviri za pravo na
odbijanje dijagnostičkog/terapijskog postupka te u kojim je slučajevima i pod
kojim uvjetima to pravo ograničeno. Posebno se analizira postupanje liječnika i
drugih zdravstvenih radnika te
rješenje pitanja krše li oni prihvaćanjem odbijanja pravnu normu i pravila svoje struke ili
postoji njihova obveza na neodgodivu intervenciju čije bi nepoduzimanje
ugrozilo život i zdravlje ili izazvalo trajna oštećenja pacijentova zdravlja.
Autorica obrađuje i pravne aspekte složene problematike odbijanja liječenja kod
određenih kategorija vulnerabilnih osoba, djece, osoba s duševnim smetnjama, u
odlukama o okončanju života umirućih bolesnika te štrajka glađu zatvorenika. U
radu se naglašava da konflikt
između prava na odbijanje medicinskog tretmana i interesa države za očuvanje
života i zdravlja može otvoriti
pitanja različitih vrsta odgovornosti zdravstvenih radnika, od nesavjesnog
liječenja ili nepružanja hitne medicinske pomoći do odštetne i/ili disciplinske odgovornosti.
Autorica posebno ističe neusklađenu i nejasnu pravnu regulativu koja dovodi zdravstvene radnike do njihove pravne nesigurnosti
zbog dileme kojem propisu u praksi dati prednost.