“…Zasniva se na ideji da učenici u pojedinim situacijama mogu dobiti efektivniju pomoć od svojih vršnjaka nego od odraslih osoba, te da ih vršnjaci, sa kojima je komunikacija oslobođena socijalne kontrole i autoriteta, mogu bolje razumeti i pomoći im da prevaziđu probleme i teškoće sa kojima se suočavaju (Topping, 1996). Dosledni istraživački dokazi pokazuju da sistem vršnjačke podrške doprinosi unapređenju emocionalnog zdravlja i blagostanja učenika (Cowie et al, 2004), prevenciji bulinga, školskog nasilja i socijalnog isključivanja (Cowie et al, 2008;Ellis et al, 2005;Salmivalli, 2001), unapređivanju vršnjačkih relacija i ukupne školske klime (Lane-Garon, Richardson, 2003), te generalnom percipiranju školskog okruženja kao sigurnijeg i bezbednijeg (Cartwright, 1996;Naylor, Cowie, 1999). S obzirom na to, sve veći broj škola širom sveta nastoji da, pored tradicionalnih programa pružanja podrške učenicima, uvede u školsku praksu jedan ili više modaliteta vršnjačke podrške.…”