Croatian Disarmament Strategies in the 21st Century

Abstract

S obzirom na porast oružanog nasilja na samome početku 2000-ih godina, hrvatsko je Ministarstvo unutarnjih poslova 2007. godine u suradnji s Programom Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP-om) pokrenulo nacionalnu strategiju razoružanja koja je uključivala programe dobrovoljnog prikupljanja oružja, zakonsku amnestiju i kampanje s ciljem podizanja svijesti građana. Od početka primjene ove strategije prošlo je 10 godina te se u radu istražuje kako se strategija razvijala, nastoji se procijeniti njezin učinak te ispitati koliko je strategija relevantna i kakvi su učinci njenih komponenti. Autori analiziraju kontekst primjene strategije i važeće politike u državi te su primijenili nekoliko indikatora kako bi procijenili učinak i rezultate programa. Glavni je zaključak rada da je provedba programa dobrovoljnog prikupljanja oružja pod nazivom „Citizen Alert“ i „Disarmament for Development“, primjena zakonske amnestije i provedba kampanje za podizanje svijesti pod nazivom „Manje oružja – manje tragedija“ imala sveukupan pozitivan učinak na sigurnosnu situaciju u Hrvatskoj. S jedne strane provedba svih ovih aktivnosti pripomogla je znatnom i postojanom padu stope kriminala i nasilja, dok je s druge strane rezultirala prikupljanjem velikih količina malog i lakog oružja, streljiva i eksploziva. Autori nisu utvrdili negativne učinke ili posljedice primjene programa. Ipak, učinak programa na stopu oružanog nasilja ne može se promatrati izdvojen iz šireg konteksta jer su se istodobno odvijale strukturne reforme i događale opsežne promjene politika. Sve je to trajalo dulje od jednog desetljeća i utjecalo na više područja, uključujući oružane snage, policiju i pravosudne ustanove. Učinak tako dalekosežnih reformi u sve naprednijem socioekonomskom okružju ne smije se podcijeniti, no pretpostavlja se da u kombinaciji s moćnom strategijom razoružanja predstavljaju nesumnjiv dodatni uspjeh.

How gun control policies evolve: Gun culture, ‘gunscapes’ and political contingency in post-Soviet Georgia

“…Likewise, motivations for gun ownership influence people’s receptivity towards regulation. Whereas guns in Brazil are sought from fear of severe crime, and voters rejected a referendum proposal to restrict gun ownership (Goldstein, 2007), in the Balkans, guns only became more widespread during 1990s ethnic conflicts, thus facilitating regulation once order was restored (Sanjurjo and Kožina, 2018); we situate the Balkans and Georgia in a post-communist ‘gunscape’.…”

“…Thus, in the Balkans, one can distinguish gun policy debates concerning proliferation of weapons of war during 1990s conflicts, from those concerning handguns. As in Georgia, the official goal of removing weapons of war has not led to disarming society altogether, yet widespread handgun ownership does not create a Latin American-style crime epidemic (Sanjurjo, 2017(Sanjurjo, , 2019Sanjurjo and Kožina, 2018). Also as in Georgia, gun owners in the Balkans (Gounev et al, 2006: 13 ) and throughout post-communist Europe (Duquet and Van Alstein, 2015: 57) are more likely than Western Europeans to acquire guns for security, and not just hunting or sport.…”