No abstract

This study shows the results of the research on satisfaction with life and informal and formal sources of support among people with disabilities in the Republic of Croatia. The purpose of this study is to contribute to a better understanding of differences in life and social support satisfaction among people with disabilities according to their specific social-demographic characteristics. The research was conducted by means of an interview of 689 people with disabilities. The data, obtained from a weighted sample of 391 people, were analyzed by methods of descriptive statistics, variance analysis, t-test and correlation analysis. The results show that people with disabilities are the most satisfied with informal sources of support (immediate family, friends) and the least satisfied with the support of non-profit organizations and local and national authorities. It was determined that there are significant differences in the life satisfaction among people with disabilities in terms of all the observed characteristics, except for the sex and the size of the place of residence. Moreover, the level of their life satisfaction is closely related to almost every source of social support.

Usporedno s porastom dostupnosti osobnih računala i pametnih telefona u 21. stoljeću te‏ sve većom učestalošću upotrebe interneta u svakodnevnom životu pripadnika svih generacija, značajno‏ raste i interes znanstvenika za proučavanje utjecaja novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija‏ na obiteljski život. S obzirom na to da u Hrvatskoj nedostaje znanstvenih radova i istraživanja na tu‏ temu, cilj je ovoga preglednog rada izložiti aktualne trendove i istraživačke spoznaje u tome području,‏ produbiti razumijevanje pozitivnoga i negativnoga utjecaja povećane upotrebe novih informacijskokomunikacijskih‏ tehnologija na različite aspekte života suvremenih obitelji te ponuditi okvir za buduća‏ istraživanja u tome području. Poseban je naglasak u ovom radu na analizi promjena u obiteljskom‏ životu u području partnerskih/bračnih odnosa, roditeljstva, s osvrtom na utjecaj pandemije COVID-19.‏ Zaključno je istaknuta potreba za daljnjim istraživanjima i unapređivanjem stručne podrške usmjerene‏ na prevenciju i rješavanje problema u obiteljskom funkcioniranju koji su povezani s novim informacijskokomunikacijskim‏ tehnologijama.

Rad se bavi konceptom duhovnosti i njezinim doprinosom u prevladavanju kriznih životnih situacija. Uvodno je definiran pojam duhovnosti i njegove ključne komponente, pojašnjen je suodnos koncepata duhovnosti i religioznosti, te su predstavljene dosadašnje teorijske i empirijske spoznaje o duhovnosti kao resursu osnaživa-nja pojedinca i obitelji za suočavanje s krizama. U središtu rada je prikaz kvalitativnog istraživanja čiji je cilj dobiti uvid u to kako pripadnici karizmatskih zajednica doživljavaju ulogu duhovnosti u suočavanju s krizama na osobnoj i obiteljskoj razini. Rezultati istraživanja pokazuju da intenzivno življenje duhovnosti kod pripadnika karizmatskih zajednica, njihova religijska uvjerenja i iskustva te podrška vjerske zajednice predstavljaju značajan resurs za suočavanje s krizama jer im pomažu u pronalaženju životnog smisla, u njegovanju optimističkog stava prema budućnosti te jačanju kohezivnosti u bračnoj i obiteljskoj zajednici. Iz perspektive doživljaja sudionika istraživanja ukazano je na potrebu za većom integracijom duhovnosti u pomažuće profesije, za razvijanjem duhovnog senzibiliteta kod stručnjaka/terapeuta, te za dodatnom izobrazbom stručnjaka u području duhovnosti, koja će rezultirati većim znanjem i uvažavanjem različitih duhovnih uvjerenja i iskustava korisnika. U zaključnim preporukama rada naglašena je važnost uključivanja duhovnih pitanja u intervencije usmjerene na prevladavanje kriza, posebice kod pojedinca i obitelji s izraženim religijskim uvjerenjima i duhovnim iskustvima. UVODPojedinci, obitelji i zajednice mogu imati usvojene različite oblike izražavanja svoje duhovnosti, bilo kroz formalnu religijsku praksu, bilo izvan nje (Nedumaruthumchalil i College, 2009.). U semantičkom značenju, kao i u praktičnom korište-nju, pojmovi duhovnost i religioznost često se terminološki preklapaju, no vidljive su i određene distinkcije između tih pojmova. tako se religioznost u širem smislu često definira kroz konfesionalnu pripadnost i uključenost osobe u vjerske prakse, dok religioznost u užem smislu predstavlja odnos čovjeka prema religiji, osobni doživljaj važnosti religije u svakodnevnom životu, te duboku osobnu povezanost uz sveto, nadnaravno (Črpić i Zrinščak, 2010.). Religioznost u užem smislu obuhvaća vjersko iskustvo ukorijenjeno u afektivnoj i iskustvenoj strani čovjeka, a izražava se kroz povjerenje i osjećaj vjere i ljubavi koji pomažu pojedincu u doživljaju sebe kao dijela veće cjeline (Knitter, 2010.). U tom kontekstu, sastavni dio religioznosti upravo je duhovnost koja čini »srce i dušu religije« (Pargament, 2007., prema Walsh, 2010, a odnosi se na potrebu čovjeka za traženjem smisla i ispunjavanjem svrhe ži-vota, kao i na traženje zajedništva s drugima (Leutar i Leutar, 2010.).Mnogi autori naglašavaju da se religioznost i duhovnost međusobno ne isključuju, dapače da se često međusobno isprepliću, tako da neka osoba može biti istovremeno i duhovna i religiozna (Marterella i Brock, 2008.;Becvar, 1996.). S druge strane, poznato je da osobe mogu biti religiozne bez duhovnost...