Interes znanstvene javnosti ne smanjuje se kada je u pitanju istraživanje kvalitete obiteljskog funkcioniranja, unutar obiteljskih odnosa, komunikacije i ostalih čimbenika koji (ne)omogućuju cjelovit i zdrav razvoj svih članova, a posebice djece i adolescenata. Provedeno istraživanje imalo je za cilj ispitati percepciju obiteljske komunikacije i zadovoljstva obitelji od strane adolescenata i njihovih roditelja. U istraživanju je sudjelovalo 156 sudionika iz 49 obitelji sa šireg područja grada Splita, a provedeno je od listopada do prosinca 2019. godine. U istraživanju su, osim Upitnika demografskih podataka, korišteni Podskala obiteljske komunikacije i Podskala zadovoljstva obitelji iz FACES IV instrumenta. Rezultati istraživanja su potvrdili značajnu razliku u procjeni kvalitete komunikacije roditelja i adolescenata, pri čemu su je roditelji procijenili višom; nisu utvrđene razlike sudionika u procjeni zadovoljstva obitelji te je utvrđena značajna povezanost između komunikacije i zadovoljstva obitelji.

Parental competence is closely related to various factors, which can directly or indirectly influence parentalbehaviour. One of these factors is the level of education, and more recent research show that the parents' choice ofprofession can be favourable for the development of certain parental skills and experience of parental competence.The aim of this research was to determine if there is a difference in the sense of parental competence among parentsof pedagogical professions. Research was conducted on a sample of 544 parents of pedagogical (N=247) andnon-pedagogical professions (N=297). The results show that parents of pedagogical professions (kindergarten andelementary school teachers), more so than parents of other professions, estimate their parental Efficacy as better, butthat is not the case with Satisfaction. This result can serve as confirmation to previous research about the positiveconnection between pedagogical and parental competence, and can contribute to understanding the connection ofsome pedagogical skills and abilities necessary for the development of parental competence.

With initial education, practice and lifelong learning, educational staff develop knowledge, skills, abilities, as well as values and attitudes necessary for holistic approach to child development. Beliefs and attitudes can significantly determine how an individual will act. Therefore, in order to determine the differences in childrearing beliefs and the image of the child between parents in teaching and nonteaching professions, a survey was conducted on a sample of 544 respondents with completed tertiary education. The sample consisted of 247 parents in teaching professions (kindergarten teachers, teachers, pedagogues) and 297 parents in nonteaching professions (economics, law, healthcare, engineering). The general hypothesis of this research was that there is no difference in child-rearing beliefs and the image of the child between parents in teaching and non-teaching professions. However, the results have revealed some differences. Kindergarten and elementary school teachers, more so than respondents in other professions, think that it is not necessary at all to use corporal punishment, but to be more actively involved instead and use induction in the upbringing of children. They also have a more contemporary view of the image of the child. Based on all the obtained results, it is possible to conclude that educational staff should be more engaged in the development of parental competence.

Suvremena obitelj značajno je promijenila svoju strukturu, u odnosu na protekla desetljeća, na način da se povećao broj nuklearnih i jednoroditeljskih obitelji te obitelji s ponovno sklopljenim brakovima, a smanjio se broj proširenih ili višegeneracijskih obitelji. Rastući trend je samostalni život roditelja i njihove djece u vlastitim domaćinstvima, dok je stanovanje s članovima proširenih obitelji rijetkost. Iako trendovi ukazuju na želju za osamostaljenjem „mladih“ obitelji, ipak je razvidna želja mladih roditelja da održavaju (više-manje) bliske kontakte i odnose sa svojim roditeljima i matičnom obitelji, odnosno bakama i djedovima vlastite djece. Bake i djedovi predstavljaju najprirodniju zamjenu za roditelje, a zbog životnog iskustva mogu biti izvor znanja i podrške koja može pomoći u djetetovu razvoju. S ciljem utvrđivanja stavova roditelja o uključenosti baka i djedova u život obitelji provedeni su intervjui sa šesnaest (16) majki djece rane i predškolske dobi. Rezultati istraživačkog dijela ovog rada upućuju na to da postoje prednosti i nedostaci aktivne uključenosti baka i djedova u živote obitelji, ali i efekti neuključivanja baka i djedova u djetetov odgoj na sve dionike. Kao prednosti navedeni su emocionalna, fizička i financijska potpora, pružanje savjeta, zadovoljstvo zbog kvalitete baka-unuče odnosa, vrijeme „za sebe“ te izbjegavanje pohađanja jaslica/vrtića dok se nedostatcima smatraju pretjerano miješanje u djetetov odgoj, popustljivost prema unucima, (pre)velika afektivna povezanost djeteta s bakom i djedom, gubitak roditeljskog autoriteta te financijsko opterećenje za roditelja zbog stečenih navika. Također, utvrđeni su i pozitivni i negativni efekti nesudjelovanja baka i djedova u odgoju djece i to za njih same, djecu i njihove roditelje. Činjenica jest da je odgoj djeteta uz potporu baka i djedova najčešće lakši, a ono što bake i djedovi mogu pružiti svojim unucima je bezuvjetna ljubav, osjećaj sigurnosti, zajedništva i podrške no, ponekad smjer može biti i neželjen.

No abstract

No abstract

In their work, pedagogues and social workers respond to many pedagogical and social challenges that children and/or their families face. In order to successfully address these challenges, it is necessary to achieve a quality collaboration between the school and the social welfare centre. Seeking an answer to the question of quality of the collaboration, three research questions were asked in this research. The answer was reached using a semi-structured interview. The results showed that research participants assessed the following as important: collaboration (they also offered suggestions on how it could be improved), their own education and training, personality traits and personal views of "helpers", the need to harmonise legislation and to employ social workers in schools as members of professional counselling services.

Autonomija odgojitelja je temeljno polazište za razvoj njegovih profesionalnih kompetencija. Utemeljena je na znanju, a razvija se preuzimanjem inicijative za istraživanje i unaprjeđivanje odgojnoobrazovnog procesa. Ona se može ostvariti samo u uvjetima u kojima odgojitelj ima potporu ustanove u svom profesionalnom usavršavanju i izboru tema usavršavanja te mogućnost izbora načina na koji će provoditi aktivnosti u svojoj grupi. U uvjetima u kojima odgojitelj ima odgovornost samostalno donositi profesionalne odluke, moći će prilagoditi odgojno-obrazovni proces potrebama djeteta i u taj proces uključiti sve dionike koji pridonose djetetovom cjelovitom razvoju - posebno njegove roditelje. Izgradnjom kvalitetnih partnerskih odnosa s roditeljima, svi ostvaruju dobrobit: djeca ostvaruju veća razvojna postignuća, roditelji imaju podršku u razvoju roditeljskih kompetencija, a odgojitelji priliku putem povratnih informacija roditelja i djece razvijati svoje profesionalne kompetencije. S ciljem utvrđivanja ostvarenja autonomije odgojitelja i procjene partnerskih odnosa s roditeljima provedeno je anketno ispitivanje u kojem je sudjelovalo 110 odgojitelja. Dobiveni rezultati ukazuju na postojanje profesionalne autonomije u izboru broja i tema stručnog usavršavanja. Odgojitelji koji se stručno usavršavaju i aktivno sudjeluju u radionicama te razmjenjuju znanja i iskustva, kritički razmišljaju o partnerskom odnosu s roditeljima te promišljaju o tome kako taj odnos učiniti kvalitetnijim. Moguće je zaključiti da su autonomija i profesionalni razvoj odgojitelja važni čimbenici u stvaranju partnerskih odnosa s roditeljima.