Alfred J. Rieber, The rise of engineers in Russia. The Russian engineering profession owes much of its professional ethos and ideology to the tradition of les grandes écoles as transmitted by French engineers imbued with St. Simonian ideals who staffed the Institute of Transportation Engineers in the early nineteenth century. Until then, Peter I's vision of a technological society had encountered resistance of the nobility to technical education, competing demands of the army for engineers and changing economic policies of the state. By the mid-nineteenth century Russian engineers controlled the Ministry of Transportation and firmly established a statist policy of economic development.

The great historian V. O. Kliuchevskii found the key to Russian society in the relative simplicity of its social forms in comparison with Western Europe. But in writing his magisterial Course in Russian History he revealed a degree of complexity that belied his disarming formula. The apparent contradiction stems from the standard of comparison. There were elements of complexity in Russian society that had no counterparts in the experience of the West. Moreover, the definition of society in nineteenth-century social history may have been too confining. If we make the effort to explore the unique features of Russian history and at the same time expand the boundaries of social history, we may arrive at a more comprehensive picture of Russia's social structure on the eve of revolution.

U ovom se zborniku objavljuju tekstovi koje su prijatelji, suradnici i nekadašnji studenti profesora Drage Roksandića iz cijeloga svijeta napisali kako bi obilježili njegov sedamdeseti rođendan i odlazak u mirovinu s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tkogod da je susreo profesora Dragu Roksandića između 1990., kada je na Odsjeku za povijest izabran za docenta, i 2018. godine, kada je otišao u mirovinu, vjerojatno je primijetio njegov značajan utjecaj na studente svih razina, od preddiplomskih do doktorskih. Profesor je snažno inspirirao i utjecao na bliske suradnike svih generacija. Ovdje je riječ o pravom Festschriftu, „pisanoj proslavi“, koja prema dobrim običajima akademske zajednice izlazi u čast jednog njezina uvaženog člana. Prilozi u zborniku obuhvaćaju različite epohalne horizonte – neki detaljno istražuju pojedine segmente određenog perioda, neki se usmjeravaju na lokalne fenomene ili pristupaju istraživačkim problemima mikrohistorijski. Neki tekstovi obuhvaćaju razdoblja u duljem trajanju, obrađuju različite strukture ili nude određene globalnohistorijske odrednice. Mnogi su prilozi multidisciplinarni, interdisciplinarni ili transdisciplinarni, što je odraz činjenice da Drago Roksandić nikada nije smatrao da je povjesničarev zanat isključiv ili zatvoren, već je u svojim predavanjima i radovima uvijek otvarao komunikacijske prostore s drugim disciplinama. U nekim se tekstovima autori posebno bliski profesoru Roksandiću prisjećaju iskustava kolegijalne suradnje. Zajedničko je svim radovima to što su znak predanosti i iskrene počasti profesoru i kolegi koji svojim primjerom pokazuje što znači odanost struci, na koji način istraživati određene teme inovativno, polazeći iz različitih perspektiva, zatim kako postavljati prava problemska pitanja i kako očuvati istraživačku radost, energiju i žar, odnosno zbog čega povijesne kontroverze treba proučavati hrabro i trezveno, a prilaziti im dijaloški. Ovaj je zbornik, dakako, samo jedan mogući prikaz interesa, epoha, problema i pristupa kojima se do sada Drago Roksandić bavio. U svim je radovima moguće pronaći njegove utjecaje, a brojna je istraživanja, čiji su rezultati sada ovdje objavljeni, i on sâm potaknuo, mnogo prije negoli je započeo rad na ovom zborniku.

No abstract

No abstract