Vaskularna Flora Planine Klekovače U Bosni I Hercegovini

Abstract

Među zapadnobosanskim gorama planina Klekovača zauzima posebno mjesto. Idući od Cincara u zapadnoj Bosni sve do Snežnika u Sloveniji, ona predstavlja najvišu planinu sjeverozapadnih Dinarida (Slika 1), gradeći moćan, 20 km dug, relativno uzak greben sa 1961 m visokim najvišim vrhom (Velika Klekovača). Jači mediteranski uticaj, koji dolinom Une i Unca prodire u ovdašnje dinarske planine, gubi se na južnim stranama susjedne Lunjevače, a njegov uticaj jasno se odražava kroz neke karakteristične vegetacijske tipove na ogoljelim padinama pomenute planine prema Drvaru. Sa sjeverne strane klekovačkog grebena prostire se masivni Grmeč, čije visinsko zoniranje vegetacije već odaje dominaciju umjereno kontinentalne u odnosu na (sub)mediteransku klimu (Brujić & Stanivuković, 2012). Skoro cijeli gorski pojas Klekovače predstavlja nepregledno prostranstvo mješovitih šuma bukve, jele i smrče (Slika 5), samo tu i tamo ispresijecano šumarskim naseljima ili manjim selima i rijetkim, ali prostranim, gorskim livadama krčevinama. Ove klimatogene šume na visokim južnim padinama UVOD / INTRODUCTIONIzvod U radu je sistematski prikazana flora planine Klekovača u zapadnoj Bosni i Hercegovini na osnovu objedinjenih višegodišnjih istraživanja autora i dostupne te kritički obrađene literaturne građe. Osim prikupljanja i obrade ovih podataka važan dio metodologije istraživanja sastojao se u rekonstrukciji puteva svih botaničara i fitocenologa, koji su od kraja 19. vijeka istraživali ovu planinu i ostavili pisanu dokumentaciju. Na ukupno 174 lokaliteta, na kojima je bilježena flora i sakupljen obilan herbarski materijal, utvrđeno je da vaskularna flora planine Klekovače na prikazanom obuhvatu broji 812 taksona do nivoa podvrste, svrstanih u 97 familija. Od ukupnog broja taksona 503 je bilo od ranije poznato iz literature, od čega 21 nije potvrđeno, dok je 309 prvi put registrovano za područje Klekovače. Vrsta Glyceria striata (Lam.) Hitchc. navodi se kao nova pridošlica u flori Bosne i Hercegovine, dok je za vrstu Monarda didyma L. prvi put registrovano da se subspontano širi na teritoriji Balkanskog poluostrva. Za svaki zabilježeni takson navedeni su svi lokaliteti sa koordinatama. Posebna pažnja posvećena je problematici taksonomije nekih kompleksnih rodova (Aconitum, Campanula, Eleocharis, Festuca, Heliosperma i Potentilla), kao i najznačajnijim rijetkim i ugroženim biljnim vrstama.

Novi podaci o distribuciji vrste Phytolacca americana L. u Bosni i Hercegovini

“…J. Keller (1895) -Mannagetta, 1906;Malý, 1908Malý, , 1948Slavnić, 1960;Riter-Studnička, 1970;Šilić and Abadžić, 2000;Bucalo et al, 2006Bucalo et al, , 2007Petronić et al, 2010;Škondrić et al, 2012;Hamidović et al, 2013;Škondrić et al, 2013;Maslo, 2014Maslo, , 2015Milanović et al, 2015;Maslo and Abadžić, 2015;Boškailo et al, 2016Boškailo et al, , 2017Dautbašić et al, 2016;Maslo and Boškailo, 2018;Kamberović et al, 2018Kamberović et al, , 2019Hasanović et al, 2020;Petronić et al, 2021 itd.). Ovu vrstu u BiH su tematski istraživali Malý (1948) i .…”

PRILOG POZNAVANJU RASPROSTRANJENJA I EKOLOGIJE CRNJUŠE (Erica carnea L.) U BOSNI I HERCEGOVINI

“…Kako smo u prethodnom periodu zabilježili i nekolicinu novih nalazišta na dolomitima i silikatima, cilj nam je bio da u ovom radu prikupimo podatke o rasprostranjenju ove vrste u BiH iz literature i prikažemo ih zajedno sa novim podacima o rasprostranjenju i ekologiji crnjuše u BiH, čime bi se objedinila dosadašnja znanja o ovoj zanimljivoj vrsti, produbila znanja o ekologiji šumskih staništa krečnjačkih kanjonskih sistema BiH i eventualno podstakla nova istraživanja naše bogate flore i vegetacije. Podaci o rasprostranjenosti crnjuše u BiH prikupljeni su iz florističke (Bajić et al, 1952;Beck-Mannagetta et al, 1967;Fukarek, 1969;Ritter-Studnička, 1970;Brujić et al, 2011;Bucalo, 2015;Milanović et al, 2015) i fitocenološke literature (Horvat, 1938;Ritter-Studnička, 1953;Fukarek, 1956Fukarek, , 1966Stefanović, 1958Stefanović, , 1969Stefanović, , 1987Wraber, 1958;Fabijanić et al, 1963;Stefanović & Manuševa, 1971;Lakušić et al, 1979;Rac & Lovrić, 1988;Fukarek & Fukarek, 1989;Bucalo, 1999;Barudanović, 2003;Blagojević, 2016…”