Two Case Studies on Family Work with Eating Disorders and Body Image Issues

Abstract

This article highlights the need for clinicians who work with eating disorders and body image problems to address the deeper family issues underlying these symptoms. The authors propose an eclectic approach including family systems, structural and experiential family therapy theory as a guide. The paper begins with an overview of family therapy theories currently used in the treatment of eating disorders, and goes into greater detail about the three theories highlighted in the eclectic model proposed. The authors present two cases with actual case dialogue, demonstrating how they used this composite model. This article has both theoretical and practical implications for clinicians working in the field.

The Third Party: Healing Eating Disorders Through a Task Model of Couples Therapy

“…Ward, Ramsay and Treasure (2000) and Tasca and Balfour (2014) emphasize attachment as a main tenet of eating disorder treatment with adolescents and their families. Gerstein and Pollack (2016) describe a composite model in which adolescents enhance their recovery from eating disorders by improving their relationships with parents.…”

Uloga Roditelja U Nastanku Poremećaja Slike Tijela Kod Adolescenata

“…Odrasle osobe koje ispoljavaju poremećaj slike tijela u velikom broju slučajeva odvojile su se od svoje primarne porodice i njihov osnovni konflikt se odvija u domenu intrapsihičkih predstava porodičnih odnosa, roditeljskih figura, i odnosa prema samom sebi. Sa druge strane, adolescenti su i dalje dio primarne porodice (iako teže ka autonomiji i slabljenju zavisnosti od roditelja), te je njihovo ponašanje pod značajnim uticajem postupaka roditelja i aktuelnog odnosa sa njima, i otvara se mogućnost modifikacije porodičnog sistema kako bi se ovi problemi razradili kroz odnos sa roditeljima (a ne kroz transferni odnos sa psihoterapeutom koji predstavlja "zamjenu" za realnog roditelja) (Gerstein & Pollack, 2016;Nichols, 2008). Ipak, porodična psihoterapija se prvenstveno usmjerava na rad sa anoreksičnim i bulimičnim osobama, budući da ovi poremećaji predstavljaju ekstreman primjer negativnog odnosa prema sopstvenom tijelu i nepodudaranja sopstvene percepcije tijela sa njegovim realnim dimenzijama.…”

“…Od samog početka medicinskog proučavanja poremećaja slike tijela postojao je ambivalentan tretman prema ulozi porodice, pa se tako u ranoj literaturi sreću i preporuke u smislu odvajanja pacijenta iz porodične sredine u kojoj je konflikt nastao, kako bi ga samostalno preradio bez toksičnog prisustva roditelja, ali i oprečni stavovi o uključivanju roditelja u tretman kako bi se terapijski pomaci učvrstili i kako ne bi došlo do regresije prilikom povratka u porodičnu sredinu (Lock & Le Grange, 2015). Dodatno pitanje koje se postavlja jeste da li uključiti porodicu u tretman kako bi se radilo samo na problemima samog adolescenta povezanim sa ishranom, ili, nakon postizanja određenog napretka, treba poraditi na dubljim problemima porodične dinamike (Gerstein & Pollack, 2016).…”

“…Strukturalna porodična psihoterapija razmatra poremećaje u hijerarhiji porodice, odnosno da li postoje jasne granice između generacija (bez pretjerane identifikacije i simbioze roditelja sa djecom) i snažan roditeljski savez i sloga u pitanjima povezanim sa vaspitanjem djece. Poremećaji strukture koji se tipično opažaju u porodicama anoreksičnih i tjelesno disforičnih pacijenata jeste poremećena hijerarhija, odnosno roditelji ne preuzimaju autoritet i odgovornost nad djecom, već se nalaze u simbiotskim odnosima sa njima, koji su često obilježeni narcizmom ili perfekcionizmom roditelja (neostvarene ambicije se premještaju u dijete) (Gerstein & Pollack, 2016). Česte su i koalicije roditelja jedno protiv drugog, u smislu rascijepljenosti porodice na nekoliko suprotstavljenih saveza (npr.…”

“…Data porodica je bila obilježena nedostatkom odgovornosti od strane majke (koja se prema oboljeloj kćerci prije postavljala kao prijateljica -simbiotske tendencije) i oca (koji je provodio malo vremena kod kuće usljed poslovnih obaveza), prikrivanjem negativnih emocija koje su postojale između roditelja, te "zamrznutim" konfliktom, u smislu da su neurotske smetnje djece zamrzle sukobe u odnosu roditelja koji su se već deset godina nalazili na "pragu razvoda", uz česte i burne svađe. Slične opise porodica nalazimo i u studiji Gerštejna i Polaka (Gerstein & Pollack, 2016), koji opisuju porodicu anoreksične pacijentkinje, u kojoj je glavni sukob na relaciji svekrvasnaha, pri čemu vaspitanje djece postaje "bojno polje" u pogledu toga "ko je bolja majka", uz pasivnost i povučenost oca (što je dinamika koja se naročito često sreće u našoj kulturi).…”