The Importance of Social Contextual Factors in Peer Relationships of Children with ADHD

Abstract

Children with Attention Deficit/Hyperactivity Disorder (ADHD) often have poor peer relationships, as evidenced by difficulties in being accepted and befriended by peers, as well as poor quality and stability in any friendships they do have. This peer impairment is important for researchers and clinicians to consider because it can exacerbate behavior problems, emotional maladjustment, and academic failure over time in children with ADHD. In this review, we highlight the important ways in which children with ADHD demonstrate impairment in their peer relationships. We argue that the traditional conceptualization of peer problems, which focuses on inappropriate behaviors within children with ADHD to explain their social difficulties, fails to take into account peer group factors that also contribute to the peer impairment seen in ADHD populations. Further, the predominant focus on changing the behavior deficits of children with ADHD has limited the design of effective treatments that address the multifaceted reasons for peer impairment in this population. We conclude with a discussion of implications and future directions for clinical intervention and research.

Problematic Peer Functioning in Girls with ADHD: A Systematic Literature Review

“…Although behaviour deficits such as lack of pro-social skills, disruptive behaviours and inattention clearly contribute to peer problems, it offers an incomplete picture as it does not consider the contribution of the child’s peer group to her or his problematic peer interaction. Addressing this issue, Mikami and Normand [83] have recently published a conceptual model of peer problems in ADHD, which considers the contribution of the peer group as well as the contribution of the child’s behaviour. They distinguish between three types of peer group influences: social devaluation, exclusionary behaviour and reputational bias.…”

Povezanost samoprocijenjenih simptoma ADHD-a s agresivnim ponašanjem i sudjelovanjem u vršnjačkom nasilju učenika osnovnoškolske dobi

“…Umjesto mijenjanja socijanih situacija i refleksije o osobnom iskustvu, Mikami i Normand (2015) ističu kako se u Sjedinjenim Američkim Državama naglasak u radu s djecom stavlja na promjenu ponašanja neovisno o vlastitoj percepciji situacije u kojoj se dijete našlo te ih se vrlo malo osnažuje za učinkovito snalaženje u promjenjivim međuljudskim odnosima. Prema njihovu tumačenju, djeca s ADHD-om, jednako kao i sva ostala djeca, imaju vlastitu percepciju međuljudskih odnosa što se reflektira i na odnose s vršnjacima zbog čega bi bilo potrebno saznati dječje perspektive o konfliktnim situacijama (Mikami i Normand, 2015). Odnosno, vršnjački odnosi su temeljeni na recipročnim akcijama svih sudionika pri čemu osobna percepcija određene situacije ima važnu ulogu.…”

“…No, za uspjeh u širem okruženju, važno je poznavati specifičnosti socijalnih i komunikacijskih vještina u djece s ADHD-om, kako bi učitelji mogli djeci pružiti pravovremenu i razvojno primjerenu podršku. Naime, određena istraživanja (Corkum, Corbin i Pike, 2010;Kloo i Kain, 2015;Mikami i Normand, 2015) pokazuju kako djeci s ADHD-om češće nego ostaloj djeci nedostaju primjerene socijalne vještine poput dogovaranja, dijeljenja i uvažavanja sugovornika. Konkretnije, Kloo i Kain (2015) pronalaze kako djeca s ADHD-om prakticiraju pojednostavljene i izravne samo-prezentacijske strategije (poput hvalisanja i nametanja vlastitog mišljenja) zbog čega nisu omiljeni u društvu vršnjaka.…”

“…Iako se istraživanjima nastojala potvrditi linearna povezanost uzroka i manifestacije određene pojave, kod ADHD-a se radi o složenom, multidimenzionalnom fenomenu. Ipak, u kontekstu istraživanja agresivnog ponašanja i socio-emocionalnih vještina djece s ADHD-om gdje se pronalazi povezanost ove dvije varijable (McQuade i Hoza, 2015;Mikami i Normand, 2015) može se pretpostaviti kako se u podlozi agresivnog ponašanja i vršnjačkog nasilja nalaze snižene socijalne vještine i emocionalna nesigurnost, koje u kombinaciji s funkcionalno neučinkovitim strategijama komunikacije, u trenutku eskaliraju sukobom. U odnosu na djecu koja su suspektna na postojanje ADHD-a, učestale procjene o problemima u komunikaciji s vršnjacima na razini konflikta, mogu biti indikator koju Ovim istraživanjem se, također, željelo provjeriti razliku u jačini povezanosti različitih simptoma ADHD-a s vršnjačkim nasiljem i agresivnim ponašanjem.…”

The Subjective Experiences of Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder of Chinese Families in Hong Kong: Co-Construction of Meanings in Multiple Family Groups: Table 1:

“…The estimated male-to-female ratio is 6-8 to 1 ( Hong Kong Society of Child Neurology and Developmental Paediatrics, 2008). Children with ADHD suffer from executive dysfunctions ( Brown, 2013) that subsequently lead to their emotional, behavioral, peer, and school maladjustment ( Barkley, 2002;Mikami & Normand, 2015). Managing ADHD is a demanding task for parents that lowers parental self-esteem ( Gingerich, Turnock, Litfin, & Rosén, 1998) and self-confidence ( Alizadeh, Applequist, & Coolidge, 2007).…”