“…Ja sam ti pokoran, o božanstvena i dobra prirodo" piše Slataper ( 1985, 89 ), ne bez ironičnog moduliranja koje se, međutim, ne približava futurističkoj razgradnji čežnje prema panističkom holizmu. Prema tumačenju Deborah Amberson, Slataperov junak "razmišlja kao planina" pokazujući mudrost utemeljenu u specifičnoj "temporalnosti kamena" i spoznaji o isprepletenosti svih oblika života ( Amberson, 2017 ). Slataper se protivi antislavenskim sentimentima svojih iredentističkih drugova, ali i pripisuje Slavenima barbarske odlike.…”