U ovom radu govori se o razvoju interesa za učenje osmanskog turskog jezika u franjevačkoj Bosni u predmodernom razdoblju, prije početka njegovog sustavnog naučavanja u 19. stoljeću. taj interes za službeni jezik države i organa vlasti bio je uvjetovan pragmatičnim razlozima. Prvi bosanski franjevac koji je znao osmanski turski, fra filippo Bosnese, bio je zadužen da zastupa interese franjevačke Bosne u Istanbulu u prvoj polovini 17. stoljeća. Iako nemamo jasnih podataka o poznavanju jezika u 18. stoljeću, interes franjevaca za osmanski turski bio je velik, na što ukazuje uključivanje osmanskih turskih riječi, poslovica i fraza, kao i prevedenih i transliteriranih dokumenata u glavne franjevačke kronike fra Nikole lašvanina i fra Bone Benića. Krajem 18. stoljeća fra Antun tomić u Istanbulu skrbi o interesima Provincije Bosne srebrene kao dobar poznavatelj osmanskog turskog. Na povratku u Bosnu on donosi sa sobom jednu rukopisnu knjigu, koju koristi kao čitanku za jezično usavršavanje. jedanaest godina nakon tomićeve smrti 1804., u njegovom matičnom samostanu Kraljevoj sutjesci nastaje prva gramatika turskog jezika.