“…I dok je naspram tragičnih epizoda europske povijesti, što je kulminiralo Drugim svjetskim ratom, Europa mirovnim sporazumima te stvaranjem demokratske ustavne države izvojevala tešku bitku protiv iracionalnosti zla (usp. Arendt, 2006;Ribarević, 2004), njezina postupna poslijeratna integracija obuhvaća brojne tranzicije koje su dolazile i desetljećima nakon prvog vala demokratizacije. Svojevrsna ideja ujedinjenja, naspram pukog proširenja, u europski je diskurs unijela nove elemente sjećanja, često veoma strane nacionalnim kolektivnim sjećanjima, koja su provocirala nove dimenzije kolektivnog (primjerice, osuda totalitarnih režima, osobita senzibilnost na žrtve staljinističkog totalitarizma u istočnoj Europi, demokratizacija Španjolske, Portugala i Grčke nakon diktatura, europeizacija jugoistočne Europe kao otklon od rata i nestabilnosti).…”