Terapija bisfosfonatima i njezina etiopatogenetska povezanost s aseptičkom osteonekrozom čeljusti važan je javnozdravstveni problem današnjice. Svrha je rada pregledom suvremene znanstvene literature utvrditi posljedice višestrukog djelovanja bisfosfonata (antiosteoklastična aktivnost, citotoksičnost na meka i koštana tkiva, antiangiogeneza, genski čimbenici, poremećena ravnoteža između osteoklasta i osteoblasta). Terapija bisfosfonatima jedan je od najčešćih uzroka razvoja osteonekroze čeljusti. Epidemiološki podaci pokazuju da se javlja u bolesnika koji su uzimali jedan ili kombinanciju nitrogenih bisfosfonata. Najvažniji čimbenici rizika za ovu nuspojavu su vrsta bisfosfonata (napose visokopotentni pamidronat i zoledronat koji se daju intravenski), njihova doza i duljina medikacije te vrsta bolesti zbog koje se propisuje terapija. Pojava osteonekroze čeljusti zabilježena je uglavnom u onkoloških bolesnika i u samo 5 % bolesnika s osteoporozom koji su liječeni bisfosfonatima. U patogenezi osteonekroze povezane s bisfosfonatima važno je, sa stajališta dentalnomedicinske prakse, dobro opće oralno zdravlje jer se osteonekroza javlja napose nakon prethodnoga parodontološkog i oralnokirurškog zahvata. KLJUČNE RIJEČI: bisfosfonati, maksila, mandibula, oralno zdravlje, osteoklasti, osteoporoza Badel T, et al. JAW OSTEONECROSIS AND BISPHOSPHONATES Arh Hig Rada Toksikol 2010;61:371-380 Osteonekroza je propadanje koštanog tkiva karakterizirano inhibicijom osteoblastogeneze te apoptozom osteocita (1). Etiopatogenetska osnova nekroze čeljusti, kao i nekroze drugih koštanih struktura u tijelu može biti povezana s bolestima (anemija srpastih stanica, sistemski lupus, dekompresijska bolest) i terapijskim metodama (kortikosteroidi, radioterapija) (1-3). Uz tzv. uvjetno spontane nekroze virusna ili bakterijska infekcija je obično samo sekundarna posljedica nekoga drugog uzroka (npr. postradijacijska nekroza) (4-6).U povijesnom pregledu nastanka/pojave osteonekroze čeljusti najvažnija je uzročna povezanost s metabolički aktivnim fosforom kojem su bili kronično izloženi radnici u industriji šibica. Prvi slučaj opisan je 1845., a patogeneza je opisivana kao zubobolja koja bi uobičajeno završila ekstrakcijom. Nakon toga je necijeljenjem rane došlo do izloženosti alveolarne kosti oralnoj mikrofl ori i razvoja manifestne osteonekroze. Tada je utvrđena i hiperostoza, kao i rijetko kada multipla sekvestrizacija alveolarne kosti čeljusti (7-9).Tijekom XX. stoljeća osteonekroza čeljusti bila je aktualna profesionalna bolest radnika u vojnoj industriji ako je tehnološki proces proizvodnje streljiva uključivao sirovinu žuti fosfor (10, 11). Međutim, sigurnosni razlozi (žuti fosfor bio je lako upaljiv; letalna doza 1 mg kg -1 ) uvjetovali su uporabu crvenog fosfora za proizvodnju šibica, koji je alotropna modifi kacija s fi zikalnim i kemijskim osobinama znatno manje opasnim za radni okoliš (12,13