O mirovanju parničnog postupka i (ne) opravdanosti njegova napuštanja

Abstract

Novelom Zakona o parničnom postupku iz 2013. godine zakonodavac je napustio institut mirovanja postupka kao način zaustavljanja procesnih aktivnosti u parnici. Taj se institut smatrao generatorom procesne neaktivnosti koji nepotrebno dovodi do odugovlačenja postupka, a u takvom stavu nije bio usamljen. Dio stručne javnosti čitavo desetljeće pokušava pojasniti zašto je taj institut nepotreban u hrvatskom parničnom postupku, smatrajući ga sredstvom procesnih zloupotreba koje usporava postupak te institutom koji je nespojiv s novim koncentriranim parničnim postupkom. Te je tvrdnje valjalo preispitati. Kako bi se utvrdilo jesu li spomenuti razlozi za napuštanje mirovanja bili utemeljeni, u radu se iznose relevantni statistički podatci, kao i rezultati anketnog istraživanja provedenog među odvjetnicima različitih profila. Analizira se stanje nakon reformi te daje pregled bliskih poredbenih uređenja koji mogu predstavljati moguće pravce razvoja odredbi o zaustavljanju procesnih aktivnosti u parnici i hrvatskoga parničnog postupka uopće.

Učinkovito provođenje prethodnog postupka

“…kad je uveden u naše procesno zakonodavstvo. 3 Nažalost, visok stupanj koncentracije i veliko ubrzanje postupka nije postignuto, 4 a o odredbe o prethodnom postupku pretrpjele su znatne izmjene u Noveli ZPP-a iz 2019., 5 kao i u najavljenoj Noveli ZPP-a iz 2022. 6 Učinkovito provođenje prethodnog postupka ključno je za tijekom čitavog postupka.…”