Integriranje kulturne antropologije u kliničku praksu. Kulturna značenja i odnos liječnika i pacijenta

Abstract

Institut za etnologiju i folkloristiku, ZagrebPrilog se bavi implikacijama kulturnoantropološke interpretativne epistemologije i metodologije za biomedicinski model liječenja uspoređujući kliničku praksu s etnografskim terenskim radom, a liječnika s kulturnim antropologom. Upućuje na prednosti uključivanja subjektivnosti pacijenta i pacijentove osobne priče o iskustvu bolesti u proces liječenja. To se postiže fokusiranjem biomedicinske prakse na pacijenta, pri čemu u razgovoru s pacijentom liječnik piše "etnografiju" ili naraciju o bolesti. Na kraju, prilog postavlja pitanje ne sprječavaju li birokratizacija i zahtjev za ekonomijom vremena razvijanje takve prakse.Ključne riječi: etnologija i kulturna antropologija, biomedicina, pacijentova priča Ovaj prilog oslanja se na poziv humanistički i antropološki orijentirane medicine da se u praksi nadvlada znanstveni racionalizam moderne biomedicine s korijenima u kartezijanskoj filozofiji i mehanicističkom dualizmu tijela i duha.1 Nadilaženje te dualnosti i prihvaćanje egzistencijalnog i duhovnog (Evans 2003), odnosno osobnog cjelokupnog iskustva oboljele osobe 2 (bio-psiho-socijalnog, Kleinman 1988) kao relevantnog sugerira se u medicinskoj humanistici kao pretpostavka medicine "centrirane na pacijentima". Ona traži redefiniranje specifične zapadne medicinske kulture što počiva na znanstvenoj, biomedicinskoj paradigmi (s epitetima objektivne, empirijske, pozitivističke i racionalne) i ideji vrijednosno neutralnoga objektivnog znanja, isključujući emocionalnost, osobnost, duhovnost, subjektivnost i psihosocijalno stanje oboljele osobe iz medicinskog tretmana (Kleinman 1980; Sered i Tabory 1999; Saunders 2000). Budući da je u osnovi konstrukcije kliničkog problema i nalaženju odluke kako ga tretirati ljudski odnos, a bolest i patnja postavljaju moralna i egzistencijalna pitanja, istinska je "kulturna zagonetka" da se biomedicinska praksa oslanja isključivo na znanstvenu racionalnost i objektivnost utjelovljenu 1 Rad je nastao za potrebe priručnika za dodiplomski kolegij na Medicinskom fakultetu u Zagrebu "Elementi naracije o medicini i u medicini" koji je 2014. koncipirala i vodi dr. sc. Ana Borovečki. U okviru kolegija imam predavanje o "pacijentovoj priči" iz rakursa etnologije i kulturne antropologije. U domaćoj je etnologiji i kulturnoj antropologiji medicinska antropologija tek u začecima, te ovaj rad valja shvatiti kao skroman i, s obzirom na zadanu temu, specifičan doprinos pisanju u medicinskoj antropologiji u nas. Oslanja se na svjetsku literaturu iz područja medicinske antropologije iz 1980-ih i 1990-ih godina kad su posebno aktualni bili pisanje o potrebi približavanja biomedicine kulturnoj antropologiji i kritika biomedicinskog modela liječenja. Zahvaljujem anonimnom recenzentu na toj primjedbi.2 U radu ću umjesto termina "bolest" i "bolesna osoba" koristiti termine "oboljela osoba" i "oboljenje". Naime, držim da prvi impliciraju da je bolest neka vrsta identiteta osobe, dok drugi, zbog svoje dinamične forme, više upućuju na to da je riječ o promjenjivom at...