Govor janjeva

Abstract

Ovaj osvrt na neke janjevačke jezične posebnosti zasniva se na literaturi, prvenstveno na dva najveća djela o tom govoru – na monografiji Milivoja Pavlovića Govor Janjeva i na opsežnom rukopisu Nikole Čolaka Janjevački govor. Prvi zapisi o govoru Janjeva stari su gotovo jedno stoljeće – to je Elezovićevo istraživanje s početka dvadesetoga stoljeća (1911). Janjevo i Letnica predviđeni su kao punktovi (odabrani mjesni govori u mreži) hrvatskih govora u dijaspori Hrvatskoga jezičnog atlasa. Govor Janjeva ima značajke vrlo bliske srpskim torlačkim govorima, ali ima neke osobine koje ga izdvajaju među njima. To je nešto leksika, rječničkoga blaga (rudarski germanizmi te riječi iz hrvatskoga književnog jezika), te posebnoakcentuacija i deklinacija. Naglasni je sustav sigurno ostatak starine, ali bi ta crta mogla biti i čuvanje starine prizrensko-južnomoravskih govora torlačkoga dijalekta, kao i rezultat drukčijega porijekla govornika, dakle hrvatska značajka. Pred hrvatskom dijalektologijom stoji zadatak istražiti ponovno govor Janjeva, istražiti govor Letnice, te vidjeti koje su stare specifičnosti tih govora, s obzirom nadruge torlačke govore, s jedne strane, te što se događa s njima u novim uvjetima u dodiru s hrvatskim književnim jezikom, odnosno drugim hrvatskim izvornim narodnim govorima, s druge strane.