Film kao ljekovita metafora u logoterapijskoj praksi

Abstract

Kako bi pomogao sebi ili drugome i poboljšao kvalitetu života, čovjek se koristi raznim tehnikama i sredstvima. U ovom članku polazi se od pretpostavke da su priče i vizualne metafore ljekovita sredstva za dušu ukoliko su iskrene, poticajne, utješne, nadahnjujuće, te na taj način mogu pomoći čovjeku u prevladavanju raznih psihičkih i egzistencijalnih tegoba. Posebni se naglasak stavlja na ljekovitost filmskih priča i filmoterapiju koja se sve češće koristi kao pomoćna tehnika u raznim psihoterapijskim pravcima, a nastavak je prakse biblioterapije koja se koristi i unutar logoterapije. Ta grana psihoterapije, koju je utemeljio Viktor Frankl, pokušava dati odgovor na pitanje egzistencijalne praznine koja sve češće tišti suvremenog čovjeka, a koja nastaje zbog nemogućnosti otkrivanja smisla. U članku se pokušava odgovoriti na pitanje kako filmske priče, koje se i same često vrte oko egzistencijalnih pitanja smisla (tko sam, odakle dolazim i kamo idem), mogu biti ljekovite ljudima koji se bore s pitanjem osmišljavanja vlastitog života te problemima patnje, slobode i odgovornosti, te koje filmove preporučiti klijentima u logoterapijskoj praksi (ali i ostalim psihoterapijskim pravcima).