Sažetak: Konkurentnost domaćih poljoprivrednih subjekata je poboljšana u novije vreme, ali je i dalje na niskom nivou. Sistem održive poljoprivrede dobija na značaju, zahvaljujući rastu tražnje za kvalitetnim prehrambenim proizvodima, finansijskim podsticajima i razvoju ekološke svesti. Cilj rada je proceniti da li održive prakse utiču na konkurentnost poljoprivrednih preduzeća u Republici Srbiji. Kvalitativni istraživački pristup se koristi za proučavanje odnosa između održivosti i konkurentske prednosti. Prikupljanje podataka vršeno je pomoću polustrukturiranog intervjua sa vlasnikom poljoprivrednog preduzeća. Rezultati su otkrili da poljoprivredno preduzeće praktikuje održive proizvodne prakse. Fokus je na ekonomskim i ekološkim dimenzijama održivosti, ne zapostavljajući pri tome ni socijalnu komponentu. Dva motiva su bili pokretači održivosti, poslovna kultura i tržištni trend. Održivost nije toliko skupa investicija, jer se visoka početna ulaganja kompenzuju putem viših prihoda i izgradnjom brenda. Dakle, održivost dovodi do rasta bez povećanja troškova, što predstavlja izvor konkurentske prednosti. Strategija diferencijacije zasnovana na održivim praksama podstiče konkurentnost poljoprivrednih subjekata. Svako ko praktikuje održive prakse lakše dolazi do kvalitetnih radnika. Strategija vođstva u troškovima ne podstiče rast konkurentnosti, jer svi proizvođači imaju slične tehnologije i troškove. Primetan je rast značaja održivih poljoprivrednih praksi. Istraživanje je, takođe, omogućilo da se shvati da je moguće uspostaviti odnos između konkurentske prednosti i održivih praksi.